Odlomak Markova evanđelja 6, 1-6 izvješćuje o Isusovu posjetu rodnom mjestu Nazaretu, o njegovoj propovijedi u sinagogi i o odnosu Nazarećana prema njemu: jedni su se čudili njegovoj mudrosti i silnim djlima koja je činio, a drugi su se o njemu sablažnjavali. Očekivali bismo da će Nazarećani oduševljeno prihvatiti svoga zemljaka koji se proslavio riječima i djelima širom Galileje. Očekivali bismo da će mu podići spomenik. Čude se njegovoj mudrosti i djelima koja čini, ali ne mogu prihvatiti da se po njemu objavljuje Božja slava, ne mogu prihvatiti da bi on bio Mesija o kojemu govore starozavjetni proroci. Ne mogu shvatiti zašto Boga naziva svojim Ocem, zašto se povlači na samotna mjesta i dugo ostaje u molitvi. Tko je on da ih uči Božjem putu, da ih kori zbog njihovih grijeha. Ta oni znaju njegovo podrijetlo, njegovu obitelj, njegove rođake. Znaju mu oca Josipa i majku Mirjam, znaju mu braću i sestre. Za njih je on običan čovjek. Do jučer je trčkarao njihovom cestom, igrao se po dvorištu svojega doma. Svi se oni zaustavljaju na Isusovoj vanjštini, a ne pokušavaju prodrijeti u njegovu nutrinu, u njegovo otajstvo, u smisao i značenje znakova koje čini. Doista, između Isusa i Boga ima nešto čudesno, otajstveno, što ljudi mogu samo s divljenjem prihvatiti ili s gnušanjem odbiti. Sto je to?
Da se Isus spustio poput munje s neba među njih i počeo pogubljivati rimske vojnike, carinike i druge političke protivnike, oni bi ga prihvatili i slavili. Međutim, on je nastupio kao običan čovjek, čovjek bez znakova svjetovne vlasti i slave, čovjek koji u Božje ime postavlja teške zahtjeve - sjetimo se samo njegova govora od prošle nedjelje - zahtjeve koji slijede iz pravilno shvaćenog Mojsijeva zakona. Zato nije izazivao divljenje i pljeskanje masa, nego kritiku, prezir, omalovažavanje i odbijanje: »Tvrd je ovo govor! Tko ga može slušati!« (Iv 6, 60). Doživljava sudbinu proroka Božjega, sudbinu kakvu je doživio prorok Jeremija (usp. Jr 12, 6). Tako je odbijanje Isusa u Nazaretu, od svojih vlastitih zemljaka, postalo uzorom svakog odbijanja Radosne vijesti (Mk 5, 40), znakom onoga odbijanja koje će se konačno ostvariti u Jeruzalemu, u Velikom vijeću i pred Pilatom, postalo uzorom odbijanja Isusova evanđelja i danas od strane onih ljudi koji u ivanovskom smislu žive samo »u ovom svijetu« (Iv 17, 9-19) i ne prihvaćaju ništa što »dolazi s neba od Oca«. No, vjera koja tu nedostaje nipošto ne može Bogu spriječiti put do konačnog ostvarenja slave Božje.
Isus nije htio ići do svoje slave putem kojim idu ljudi ovoga svijeta, nego putem koji mu je odredio njegov Otac. A to je put križa, muke i uskrsnuća. Kad je čudesno nahranio mnoštvo kruhom i ribama i kad »Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti« (Iv 6, 14-15), povukao se u goru, u osamu.. Nije htio ići putem židovskih zelota. Prihvatio je život obična čovjeka. Živio je poslušan Ocu do smrti i to smrti na križu (Fil 2, 8). Mnogi će se sveci u nj ugledati i od njega učiti kako se stječe povjerenje u Boga, kako se postaje Božjim velikanom (Franjo Asiški, bi. Alojzije Stepinac, majka Tereza iz Kalkute). To su bili obični ljudi koji su po uzoru na Isusa živjeli u skladu s Božjom voljom. Bezgranična vjera u Boga dovela ih je do toga da su napustili sigurnost svojeg zemaljskoga, materijalnog života i svoj život darovali za druge. Malim su koracima dolazili do velikih uspjeha, kako to obično i biva kod svih ljudi. Sve što u ovom životu prebrzo i prenaglo nastaje, brzo i naglo i nestaje. Ne čudi to što Isus često onima kojima je učinio čudo ponavlja: »Tvoja te vjera spasila!«.
Ovakvu vjeru u Boga ne možemo ni od koga iznuditi, ne možemo nikomu zapovjediti. Takvu se vjeru iz danas u dan uči, stječe. Toga smo uostalom svjesni na temelju svog vlastitog iskustva. Na temelju svojih razgovora s drugima, sa svojom djecom, svojim prijateljima, znamo kako je teško nekog dovesti do vjere nekim dokazima, uvjeravanjima, logičkim zaključivanjima. Ono što nam vjera znači teško možemo drugomu ispripovjediti, drugoga u to uvjeriti. U tom slučaju doživljavamo isto iskustvo kao i Isus u Nazaretu. Nama kršćanima obično prigovaraju da nismo bolji od drugih. Predbacuju nam da smo jaki na riječima, a slabi na djelima slabi. Dijelom je to i točno. Međutim, mi kršćani pokušavamo iz dana u dan stjecati sve veću vjeru u Boga. To se može prepoznati samo u malim koracima koje činimo, a koji idu u pravom smjeru, k pravom cilju. Ne možemo odmah preko noći spasiti svijet. Više od toga nisu učinili ni Isusovi učenici, pa ni Isus sam.
Isus nije htio sebi postavljati spomenike. Nije tražio da mu se ljudi dive, nego da ga nasljeduju. Potiče ljude da uspravno hodaju kroz život, da žive život bez grča, da se oslobode napetih briga, da crpe snagu u Bogu. Isus želi okupiti oko sebe ljude koji će ga vjerno slijediti. Time ne traži previše od nas. Zove nas da vjerujemo i da imamo povjerenje u Boga, našega Oca.
Adalbert Rebić
.gif)
