Ev. Mt 13, 1-23 (duže) ili 1-9

Galilejski je jednostavni narod bio žedan Božje riječi kao suha zemlja kiše. Kad je Isus izišao iz Petrove kuće u Kafarnaumu, nađe se opkoljen od tolikog mnoštva svijeta da mu nije bilo moguće govoriti da ga svi čuju. Stoga uđe u Petrovu lađicu i sjedeći stane učiti narod koji je s obale, koja se sve više dizala, mogao Gospodina vidjeti i čuti. Tu je Matej po svojem običaju nanizao nekoliko Isusovih usporedbi koje su narodu imale ocrtati narav i svojstva Božjega kraljevstva. Od sedam usporedbi prva je ona o sijaču. Isus ju je po svoj prilici izrekao u jeseni kad se sije i možda je netko, malo više od okup­ljenog naroda, zaista sijao. Prije toga je seljak izorao svoju njivu, ali škrta palestinska zemlja nije imala mnogo plodnih oranica. Uz svaku je njivu put, skoro na svakoj ima i kame­nja, kao i predjela gdje je raslo samo trnje. Sijač je sigurno pazio kamo baca sjeme, ali ipak nije mogao spriječiti a da poneko zrno ne padne na put, na kamenito tlo i među trnje. Zaista, prikladna i točna slika posijane Božje riječi koja pada u razne duše.
Isus je sam, na molbu apostola, protumačio usporedbu o sijaču. Značajno je da se u tom tumačenju više sjeme ni ne spominje, nego samo oni koji na razne načine primaju Božju riječ. »Sjeme, kad proklije i donese rod, može se razlikovati od zemlje, dok riječ, kad jednom pronikne u dušu slušača, više se od nje ne razlikuje. Ona se s dušom tako sjedini da se njeni učinci poistovjećuju s djelatnošću duše koju je riječ oživjela« (Suys kod Simon-Dorada). Vrlo je vjerojatno da je ova uspo­redba, koja je dala ton i slijedećima, prvotno, tj. u Kristovim ustima, htjela privući pažnju ne samo na slušače riječi nego i na propovjednike, od kojih je Krist prvi. Trud sijača često izgleda uzaludan, ali ne: unatoč prividnom neuspjehu Bog zna izvući lijepe plodove i iz vrlo kukavnih situacija. Matej je malko promijenio perspektivu: naglasak je stavljen na pri­manje Božje riječi i na osobno raspoloženje koje odlučuje o uspjehu sjemena (Maggioni). »Bog sam je sijač po Kristu, po ljudima i po događajima koji teku u povijesti. Kad sjeme padne u brazdu, svojom nutarnjom životnom snagom samo raste. Nije čovjek onaj koji čini da vlat izraste i da se klas ozrni, a tako ni kod klice Božje riječi. Čovjek ipak ima strašnu odgovornost da može ograničiti i čak zapriječiti rast i dozri­jevanja riječi Božje. On može odbiti da spremi teren koji će primiti riječ, i to iz lijenosti, rastresenosti, ili jer je zaokupljen drugim interesima i mnogim poslovima. Tako razoružan Bog, koji nikada ne nastupa paternalistički, pristaje da učinci nje­gove riječi ovise o dobroj volji čovjeka. Stoga je čovjekova odgovornost velika« (Zarri).
(M.Kirigin: Dva Stola III, strana 275 – 6)

IZMIJENJEN RASPORED ZEMLJIŠTA

Ispitivao sam zemlju svog života i našao da su vrijeme i godine izmijenili raspored zemljišta. Dubine su se zamijenile s pličinama, a humus i crljenica s kamenjarom, ilovačom i pjeskovačom. Stoje nekoć bilo kamenito sada je plodno, a što nekoć plodno sada je trnjem obraslo. Dok krčim na jednoj strani svog bića, dotle se korov namnožuje na nekoć plodnoj njivi života. I tako Tvoje zrnje pada u me uvijek raznolika. Ipak, ne odustajem od sebe! Nije mi dosta kopanja, premda su izrasline znak nedovoljno pozorna nadgledavanja! Prepoznaj i ono stoje od zrnja niknulo, makar do uroda još predstoji mnoga godina.

Anton Šuljić