Evanđelje već u prvoj rečenici (r. 33) upozorava na činjenicu da nitko ne zna za čas eshatološkog (onog konačnog) nastupa kraljevstva Božjega, i u isto vrijeme drugog dolaska Sina čovječjega u slavi i veličanstvu. To je pridržano jedinome Bogu, ni anđeli nebeski to ne znaju (usporedi r. 32). Čovjek se nalazi pred tom tajnom koja će se sigurno dogoditi, ali kojoj ne zna čas. Pozvan je na budnost.
Dobro je stoga Isusove riječi uzeti onako kako su rečene. Bilo je u povijesti kršćanstva lutanja u nagađanju časa Isusova drugog dolaska, a to onda znači i tzv. Sudnjeg dana. Sve je to povezano i s eshatološkim slikama koje bude u čovjeku strah i trepet. Mašti je dan velik prostor. Ljudi su pokušavali domisliti ono što je izričito pridržano samome Bogu. Počeli su računati vrijeme i određivati taj čas. Prvi su kršćanski naraštaji mislili da bi taj čas mogao uskoro nastupiti, tj. još za vrijeme njihova zemaljskog života. Posebno je to bilo povezano i s događajem razorenja Jeruzalema, što se zbivalo onako kako je to na nekim mjestima Isus opisivao u svojim eshatološkim besjedama. Bilo je u nekim kršćanskim zajednicama (upravo u Jeruzalemu) i lakomislenih poziva da se treba lišiti svega zemaljskog imetka, sve prodati, kako bi se spremno i rasterećeno dočekao taj sudbonosni susret. Jeruzalemska kršćanska zajednica zapala je u ozbiljnu oskudicu, jer je ostala bez materijalnih dobara zbog mišljenja o skorom Isusovu drugom dolasku, te su joj tada druge zajednice morale pomagati svojim kolektama. Sveti će Pavao stoga u poslanicama* upozoravati kršćane da se ne zavaravaju. Nama nije dano znati vrijeme i čas. To je u ruci Božjoj. Slično se događalo i na prijelazu iz prvog u drugo tisućljeće kršćanske ere. Opet su ljudi pomišljali da je to čas konačnog obračuna Božjeg svijeta nad svijetom zla, grijeha i đavla. Ta su nagađanja bila potkrijepljena nejasnim komentarima tisućgodišnjeg kraljevanja, kako to daje naslutiti Knjiga otkrivenja svetog Ivana apostola. Tada su nastajale zajednice ljudi koje su se pretvarale i u sekte odijeljenih, »izabranih«, onih koji sa sigurnošću znaju da će tada, na prijelazu tisućljeća, Isus doći i samo njih povesti sa sobom u kraljevstvo nebesko. Čak su se i ponašali slično kao kršćani prvog stoljeća: prodavali su sve što su imali, upadali u oskudicu i tako postali svojevrsni problem društva i Crkve onoga vremena.
Kao da nije dovoljna pouka povijesti. Čovjek upada uvijek u iste zamke. Misli da može točno znati trenutak toga drugog vidljivog Kristova dolaska. I u vremenu od osamnaestoga stoljeća do danas niču zajednice kršćana, ili kršćanske sekte, koje se uglavnom temelje na tobožnjem sigurnom određivanju toga časa. Pa i danas, uoči prijelaza iz drugoga u treće tisućljeće, kao da je prostor ljudske maštovitosti postao veći i izazovniji. Mnogi misle da je došlo vrijeme. Tim više što osjećaju da ima jasnih znakova da je svršetak svijeta blizu: različiti potresi, poplave, nesreće, ratovi, ugroženost života zbog prijetećih ekoloških katastrofa, poplava terorizma, stotine lažnih proroka i osnivača najčudnijih sekti i slično. Sve su glasniji proroci svršetka svijeta.
Isusova je poruka: »Ne dajte se zavesti!« Čovjeku nije dano znati vrijeme i čas. Nije u redu takvo zaplašivanje. To nije Isusov način.
Isus poziva na budnost. Postoji ipak opasnost da ne shvatimo dovoljno ozbiljno taj poziv. Naime, već dvije tisuće godina taj poziv odjekuje, a Isus kao da ne dolazi. Čovjek je u napasti da s time ne računa. A ipak je očito da ne smijemo zaspati i zanemariti taj poziv. Bdjenje na koje smo pozvani ne znači neko neaktivno i nedjelatno čekanje. No, isto je tako sigurno da zajednica koja samo čeka neki senzacionalan Kristov dolazak i ništa ne radi, može biti neugodno zatečena. Sluge koji u evanđeoskom smislu bdiju, provjeravat će odgovara li evanđelju sve što se u životu zajednice događa i može li se u tome otkrivati i prostor za Gospodarev povratak. Bdjenje je aktivno stanje Isusovih učenika. Ono nas želi sačuvati od napasti pospanosti (usp. Mk 14,38).
Bdjenje je u evanđelju opisano na dva načina. Ono ima u sebi nešto prijeteće. Gospodar će doći iznenada i taj dolazak može biti za mnoge mučan. Ako svoje sluge, svoje učenike, one koji bi trebali živjeti jedino u tom dragocjenom iščekivanju, nade nespremne, zauzete drugim, svojim, sebičnim poslovima, ako im srce, duša, misli nisu uz Gospodara, tada će taj susret biti sličan dolasku tata koji po noći potkopa kuću, okrade ljude. To je neugodno iskustvo. Isusov je učenik čitavim bićem okrenut svome Gospodinu i nema toga trenutka kad bi njihova bića bila daleko. Znamo za slučajeve svetaca koji su na upit što bi učinili kad bi znali da će za pet minuta umrijeti i stati pred Gospodina, odgovorili da bi nastavili činiti ono što upravo čine. Jer oni sve čine u potpunom predanju i poslušnosti volji Božjoj. Takvom je čovjeku sve što radi zapravo ugrađeno u aktivnu budnost. Čitavim bićem on iščekuje Gospodina, koji ga onda nikada neće neugodno iznenaditi. Naprotiv, bit će to susret u radosti. Takva je zapravo kršćanska radosna nada. Primjer svetaca potiče nas na razmišljanje koliko je sve što činimo jasno pred savješću, čisto pred Gospodinom. Hoće li i nama to biti ugrađeno u radosno iščekivanje onoga kojeg se nećemo morati plašiti ni zbog toga što će doći iznenada?
Postoji i druga slika bdjenja, iščekivanja. Ona je navedena na drugim mjestima. Gospodin će doći kao Zaručnik. To je duboka biblijska slika. Bog je u proročkim spisima i u novozavjetnim knjigama često prikazan kao zaručnik, kao muž, a odnos između Boga i čovječanstva, Boga i njegova naroda, Boga i čovjeka kao osobe, obilježen je slikom muža i žene, zaručnika i zaručnice. To je odnos ljubavi, to je vez koji usrećuje. Pjesma nad pjesmama u tom je pogledu dragocjen dokument Staroga zavjeta koji govori o zaručničkoj ljubavi između Boga i naroda. Apokalipsa, Otkrivenje, posljednja biblijska knjiga, govori o vapaju Crkve za svojim Gospodinom kao Zaručnikom, jer Duh i Zaručnica poručuju Isusu: »Dođi!«
Prema toj slici iščekivanje Gospodina prožeto je ljubavlju. Ono nam govori o bdjenju u ljubavi kao o bdjenju majke nad bolesnim djetetom, kao o čekanju zaručnice na susret sa zaručnikom, kao o iščekivanju žene na povratak muža. Sve su to dragocjena iščekivanja, duboka iskustva koja usrećuju ljudsko srce. U takvom čekanju čovjeku nije žao vremena ni truda, jer je sve usmjereno k cilju: sjedinjenju s ljubljenom osobom. Kad zajednica, Crkva, ili pojedini Isusov učenik na taj način osjećaju Isusovu blizinu, kad mu se zaljubljeno raduju, onda je neizrecivo lijepo i ovo eshatološko iščekivanje konačnog pojavka Isusa Krista. Jer, tada će se dogoditi ono za čim čezne svaka zaljubljena duša: više nikad neće doći u pitanje zajedništvo u ljubavi, sjedinjenje u iskustvu vječnosti. Više neće biti rastanka. To je onda duboko, radosno iščekivanje koje čovjeka drži potpuno budnim i u kojem je svaki tjelesni i duševni napor budnosti ugrađen u govor ljubavi. Tako Crkva čeka Isusa, tako svaki član Crkve, svaki Isusov učenik, čeka svoga Gospodina. Čovjek tada ne živi u strahu što ne zna kad će se Gospodin pojaviti ili zbog iznenađenja kada dođe, već živi u radosnoj čežnji da se taj susret dogodi što prije, da se na taj način ostvari konačni cilj života: biti zauvijek jedno s Gospodinom.

Fra Zvjezdan Linić