POČASNA MJESTA

 

Potreba za isticanjem
Isusova riječ pogađa dvije vrste ljudskoga ponašanja koje su očito zajedničke i Isusovu i našemu vremenu: prva je čovjekova potreba biti ispred i iznad drugih, a druga djelovanje s računicom da mi se uzvrati istom mjerom. Isus ne želi ljude poučiti finom, uglađenom obliku ponašanja, već, polazeći od onoga što vidi u njihovu ponašanju, želi ih upozoriti kakvo ponašanje prolazi kod Boga, kakvo je ponašanje prikladno da bi čovjek postigao njegovo kraljevstvo: ne smije sam suditi o tome koje mu mjesto pripada i mora nesebično davati da bi mu se uzvratilo.
Znademo jako dobro čime se sve ljudi često služe da bi se domogli visokog položaja, vlasti, da bi si osigurali unosno radno mjesto. Nerijetko se koriste i krivotvoreni dokumenti, lažne preporuke, pomoć utjecajnih ljudi, gurajući pritom u stranu nekoga kome bi to mjesto zapravo pripadalo. U blažem obliku to je isticanje još češće. Ljudi imaju potrebu ispričati drugima, ako su imali priliku rukovati se ili popiti kavu s nekom uglednom osobom, kako su nezamjenjivi na svojim radnim mjestima ili kako je njihovo dijete najbolje u razredu. Sve su to svjesni ili nesvjesni načini kojima čovjek želi sebe prikazati većim i važnijim nego što jest.
Svoju pouku Isus je i ovaj put zaogrnuo u ruho prispo­dobe. Polazeći od prizora borbe za prva mjesta što se upra­vo odigrava pred njegovim očima te svadbene gozbe koju inače uzima kao sliku za kraljevstvo Božje (usp. Mt 22,1 -14),
Isus savjetuje: »Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: 'Ustupi mjesto ovome!'« (Lk 14,8s).
Kako je moglo doći do borbe za prva mjesta? U židovstvu su mjesta dodjeljivana ne po dobi uzvanika, već po ran­gu njihove časti, te je uvijek ostajalo prostora za nagađanje komu pripada časnije mjesto. Polazeći od onoga što je već prije njega u Božje ime savjetovao starozavjetni mudrac: »Ne veličaj se pred kraljem, i ne sjedaj na mjesto velikaško, jer je bolje da ti se kaže: 'Popni se gore nego da te ponize pred odličnikom« (Izr 25,6s), Isus u ruhu prispodobe o svadbe­noj gozbi upozorava na pravi stav u kraljevstvu Božjem.

U duhu poniznosti
Ako je, po Isusovu svjedočanstvu, tajna kraljevstva Božjega sakrivena mudrima i umnima, a objavljena malenima (usp. Lk 10,21), onda je jasno da se kraljevstvo Božje može baštiniti samo u duhu poniznosti. Pritom treba jasno reći da Biblija ne shvaća poniznost kao nekakvo čovjekovo bolećivo samoponižavanje i puzanje pred drugim, već kao realnu svijest stvorenja u odnosu na svoga Stvoritelja. Zato su poniznost i siromaštvo uvijek u društvu s mudrošću (usp. Sir 10,30-11,2). U drugoj prilici, uspoređujući dvojicu molitelja u hramu, kad se farizej pred Bogom hvali svojim dobrim djelima a carinik kaje za svoje grijehe, Isus zaključuje: »Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen« (Lk 18,14).
Današnjega čovjeka možda još u većoj mjeri pogađa druga Isusova riječ koja osuđuje »račundžijski« moral: kako ti meni, tako j a tebi, ili: dajem ti da bi mi uzvratio. Takav mentalitet razvija se već kod male djece pogrešnim odgojem kada roditelji nagrađuju male usluge svoje djece ili im obećaju nagradu za dobre ocjene. Takvi roditelji često pod stare dane dobiju račun za svoje pogrešno ponašanje. Kada bi im bila najpotrebnija nesebična ljubav i skrb njihove djece, ona redovito izostane, jer ta djeca nisu naučena i pripremljena na to. Pogotovo ako su uspjeli navrijeme nagovoriti roditelje da im sve ostave u nasljedstvo. Takav mentalitet osjeća se i u molitvenoj praksi tako razmaženih ljudi. Oni najčešće ne mogu shvatiti kako Bog ne želi ili ne može ispuniti njihove molitve.
S druge pak strane, sve više ljudi uviđa teret i besmislenost darivanja koje očekuje da bude uzvraćeno, pa odbijaju takve darove, jer ne žele biti njihovi robovi. Zato Isus savjetuje: »Kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi, jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih« (14,13s). Tu riječ moguće je razumjeti samo ako smo prije shvatili da je već naš život Božji nezaslužen dar za koji trebamo zahvaljivati. Isto tako je nezaslužen dar i zajedništvo svih ljudi u njegovu kraljevstvu koje on po Kristu svima omogućuje. Zato nije naše određivati koje nam mjesto pripada, već ponizno primiti ono koje nam Bog odredi. Taj evanđeoski duh poniznosti našao je u Novome zavjetu utjelovljenje u savjetu kako se kršćani imaju ponašati ne samo prema Bogu već i jedan prema drugom: »Svi se jedni prema drugima pripašik poniznošću jer Bog se oholima protivi, a poniznima daruje milost« (lPt 5,5).

Ivan Dugandžić