Odnosi među ljudima - u obitelji, u radnoj zajednici, u susjedstvu, u narodu i u Crkvi - redovito su vrlo složeni, a uređenje tih odnosa pravi je i prvotni sadržaj i zadatak vjerničkog životnog stava. Biti vjernik ni ne može značiti ništa drugo nego ispravno urediti, održavati i unapređivati svoje odnose sa svakim čovjekom i s Bogom. Ti se odnosi u društveno-političkoj kao i u crkvenoj zajednici određuju zakonima, a tih je zakona uvijek mnogo i često se mijenjaju. Izgleda da nije lako u svakom trenutku zauzimati ispravan stav, djelovati na način dostojan čovjeka. To, međutim, ne može opravdati našu neangažiranost i neodgovornost. Koliko god zakoni bili brojni, zamršeni i promjenjivi, još je više sigurno da je čovjek uvijek odgovoran za svakog čovjeka s kojim se susreće, i da je osnovni zakon međuljudskih odnosa zakon ljubavi.

• Ljubav i za prokletnika

Prorok Ezekiel (Ez 33,7-9) ističe upravo tu vjernikovu odgovornost za ljude među kojima živi. Ovdje je riječ o proroku koji je svjestan svoga poslanja u zajednicu, ali to se bez sumnje odnosi na svakog vjernika, jer svaki je kršćanin živi ud Krista - proroka i svećenika. Vjernik je dužan proročki opominjati ljude među kojima živi, upozoravati ih da se klone zla koje možda čine. Iz prorokovih se riječi vidi da je to opominjanje u prvom redu čin ljubavi prema bližnjemu. Grešnika valja opomenuti da se popravi kako ne bi propao u svome grijehu, kako bi ostao čovjekom te bio ponosan i sretan. Ne pružiti čovjeku grešniku takvu proročku uslugu značilo bi ne voljeti ga, ne željeti mu dobro. Iako je ovdje riječ o davno napisanom tekstu, u njemu se ipak mogu nazrijeti nepogažena načela slobode savjesti. Ista, naime, ljubav koja opominje da bi spasila, dužna je tako poštivati osobnost i slobodu drugoga da ga ne prisiljava na dobro, da čak dopušta mogućnost da taj drugi po svojoj slobodnoj i neotuđivoj volji izabere vječnu propast. U slučaju takva ishoda, proročka opomena ipak nije bila suvišna. Bila je i ostala plod ljubavi u slobodi i stoga je zauvijek vrijedna. Prorokovo upozorenje da se vjerniku isplati opomenuti i ako opomena ne bude prihvaćena djeluje na prvi pogled pragmatistički ali je zapravo sasvim usklađena sa stavom ljubavi koja ne isključuje ni vlastito dobro.

•    Ne emocija nego stav

Pavao još jednom ističe da se svaki Božji zakon može izravno izvesti iz zakona ljubavi (Rim 13,8-10). Treba samo ne zaboraviti da ljubav nije puka emocija nego nepokolebivi stav štovanja dostojanstva i slobode druge osobe.

•    Nebesko mjerilo

Isus razvija spomenutu Ezekielovu misao o bratskoj opo­meni (Mt 18,15-20). Ističe potrebnu diskreciju koja čuva tuđi dobar glas i dijeli odgovornost s odgovornima u zajednici. Idealno je tako rješavati međuljudske odnose da naša zemaljska rješenja budu u skladu s Božjim nebeskim rješenjima.

 

Živko Kustić