Cijelom se Biblijom provlači Božja bojazan da će ljudi nastojati iskriviti i zlorabiti njegovu poruku, da ga neće htjeti shvatiti ni onda kad ga naoko poslušno prihvate. Sebičnim ljudima i njihovim interesnim skupinama uvijek treba neko božanstvo, neka viša načela, neki nepovredivi poredak, da utvrde i zaštite vlastite interese. Onda te interese Bogu podmeću, podmećući mu također svoja sitna mjerila pravednosti koja onemogućuju rast ljubavi. Isus kao daje manje bio zabrinut zbog onih koji Boga uopće ne priznaju nego zbog onih koji ga priznaju a zlorabe.

• Tražiti i zvati
Ovdje u Knjizi proroka Izaije (Iz 55,6-9) glavna je rečenica: »Moje misli nisu vaše misli, i putovi moji nisu vaši putevi.« Time se ne želi vjernike odvratiti od nastojanja da shvate Božju misao, kao da bi ona bila njima sasvim nedohvatna i stoga u životu neprimjenjiva, nego ih se potiče da trajno nastoje svoje misli osloboditi od naravne sebičnosti i korigirati ih uzvišenom Božjom nesebičnošću. Opasno je odustati od toga napora ili ga odgađati za neko drugo vrijeme. Moguće je, nažalost, okorjeti u lažnoj pobožnosti i nazovivjerničkoj uskogrudnosti. Stoga treba »tražiti Gospodina dok se može naći, zvati ga dok je blizu«, što znači da treba doista osluškivati Božji glas u sebi i u Crkvi, a ne samovoljno konstruirati svoje stavove po mjerilima samo ljudske pameti.

•    Što je bolje?
Apostol (Fil l,20c-24. 27a) se ne skanjuje priznati vjerničku nedoumicu: Je li bolje umrijeti i što prije započeti život u sigurnosti vječne ljubavi ili i dalje riskirati na ovome svijetu? Prevladava jednostavan i siguran kriterij Božje nesebičnosti: Bolje je ono što drugima više koristi. Znači da treba ne bježati iz života niti život ispunjati samim očekivanjem vječnosti, nego se u konkretnom životu treba što više zauzimati za druge. Lijepa je Pavlova primjedba, zapravo molba, neka se vjernici podnose. Zna, naime, da time što je odlučio za njih živjeti nije još postao savršenim, da može mnoge ili barem nekoga i nehotice povrijediti. Vidi se da mu odluka za nesebično žrtvovanje ne smije postati izvorom samozadovoljstva, divljenja samome sebi.

•    Umjesto plaće - dar
Evanđelje o radnicima posljednjega sata (Mt 20,l-16a) uglavnom je poznato i uvijek jednako sablažnjivo. Ono, naime, na svoj način kanonizira nepravdu, a zapravo proglašuje viši oblik pravednosti. Tu je pripovijest iz života Isus složio s očitom namjerom da izazove slušatelje koji su se smatrali pobožnima i pravednima. Stoga nema smisla u naviještanju ga ublažavati ne bi li se izbjegla takva sablazan. Poslodavac koji i radniku što je radio samo posljednji sat daje cijelu dnevnicu, po ljudskim bi mjerilima bio nepravedan jedino prema samome sebi. Međutim, ovdje nije riječ ni o poslodavcu, ni o najamnicima, ni o zasluženoj plaći, nego o Bogu koji poziva na ljubav i sve koji se odazovu obdaruje samim sobom. Doista treba paziti da stječući oproste i svjesno nižući dobra djela ne bismo od Boga umjesto dara ljubavi počeli iskati »pravednu plaću«.

Živko Kustić