Na povijesnom hodu Božji narod živi u okvirima konkretnih društveno-političkih zajednica. Svaki vjernik i svaka vjernička zajednica mora imati određene odnose s predstavnicima državne vlasti, carevima, predsjednicima, vladarima raznih razdoblja i poredaka. Odnos vjerničke i društveno-političke zajednice u svako je doba aktualan. Kao da se uvijek iznova postavlja i uvijek iznova rješava. No, Biblija od proročkih iskona do Isusova učenja zna s jedne strane da se Bog zemaljskim vladarima služi za ostvarivanje svojih nauma, a s druge strane da se moraju razlikovati kompetencije duhovne i svjetovne vlasti, da država, odnosno društveno-politička zajednica ima na svom području autonomiju u koju crkvena vlast ne smije presizati, kao što ni državna ne smije presizati na njezino područje. A ipak Crkva i država moraju surađivati za rast općega dobra.

• Korisni nevjernici
U 6. stoljeću prije Krista (587.) Nabukodonozor, kralj babilonski, razara Hram u Jeruzalemu i odvodi cvijet Božjega naroda u sužanjstvo. Proroci ipak kažu da je Nabukodonozor Božji sluga jer samo izvršava Božji naum, a Bog je u to doba htio da se njegov narod, makar i vrlo bolno, oslobodi otuđene duhovne i svjetovne vlasti u Jeruzalemu; da u sužanjstvu iznova pronađe pravu biblijsku istinu. G. 538. javlja se kralj Kir (koji je na ruševinama babilonskog stvorio perzijsko carstvo) sa svojim ediktom o novoj izgradnji Hrama u Jeruzalemu i odredbom da se Izraelci smiju povratiti u domovinu. To što čitamo (Iz 45,1. 4-6) očito ne piše onaj prorok Izaija iz 8. st. prije Krista koji je napisao prvih 39 poglavlja ove knjige, nego mnogo mlađi nastavljač njegova djela, koji je nakon ovih događaja pisao od 40. do 55. poglavlja te knjige (u literaturi se spominje kao Deuteroizaija ili Izaija Drugi). On iznosi Božju misao ne samo o Kiru, nego i o drugim takvim vladarima koji po osobnom uvjerenju mogu biti drugih vjera ili čak ateisti, ali izvršavaju Božje naume. Kir je očito smatrao da davanjem stanovitih vjerskih sloboda učvršćuje svoje kraljevstvo. Prorok ističe da Kir ne poznaje pravoga Boga, ali da ga je Bog izabrao, nadahnuo i dao mu snage za takvu povijesnu ulogu. Vjernička mudrost čitajući znakove vremena morala bi u svakom povijesnom razdoblju prepoznavati koja je vlast ili koja snaga »sluga moj Nabukodonozor«, a koja »sluga moj Kir«, odnosno kad formalno ista snaga nastupa kao Nabukodonozor, a kad kao Kir.

•    Sve je dar
U prvoj poslanici Solunjanima (1 Sol l,l-5b) Pavao ističe živu zauzetost tamošnjih vjernika na ovome svijetu, usred konkretnih okolnosti. Moraju biti svjesni da su izabrani te u svemu što se događa prepoznavati Božji dar.

•    »Caru carevo...«
U Isusovo doba u njegovoj su domovini vladali tuđinci, nevjernici, te se postavljalo pitanje smiju li vjernici po svojoj savjesti ikako priznavati tu vlast, npr. plaćati joj porez. Isus u dosjetljivu odgovoru upozorava da ta vlast, kakva god bila, organizira javni red te je normalno da vjernici na tom području s njom računaju i obdržavaju one njezine zakone koji osiguravaju taj javni red a ne ištu ništa što bi bilo po sebi zlo (Mt 22,15-21).

 

Živko Kustić