Vjernički odnos prema društveno-političkoj stvarnosti u kojoj živi nije samo u njegovu odnosu prema vlastima nego također, često još više i neposrednije prema ljudima - jer ti su ljudi redovito različiti, drugačiji. U doba kad su velike suvremene seobe uslijed privrednih ili političkih nevolja izmiješale ljude različitih naroda, religija i kulturnih baština, dobro je sjetiti se da je to pitanje bilo prisutno i u najstarijoj biblijskoj povijesti. Također u doba kad u raznim zemljama raste protivljenje doseljenicima, odnosno sugrađanima drugih narodnosti, te se čak bude aveti ili krvožedni mitovi o »etnički čistim sredinama«, važno je istaknuti da Bog svom izabranom narodu nikad nije dopuštao da se smatra tako izabranim, tako posebnim da u njemu i s njime ne bi mogli jednakopravno kao braća i susjedi živjeti ljudi drugog podrijetla, drugačijih vjerovanja i navika. Od početka do kraja Biblije za sve međuljudske sporove i napetosti kojima je izvor u različnostima, Bog predlaže samo jedan lijek, samo jednu metodu smirenja u suživljenju - nesebičnu ljubav prema svakom čovjeku.

• Svi smo bili stranci
Prastara knjiga Izlaska (Izl 22,20-26) prenosi ovdje Božji nalog kako vjernici trebaju postupati s pridošlicama, rekli bismo sa seliocima, stalnim doseljenicima, radnicima na privremenom radu ili prolaznicima. Pouka je utemeljena u selilačkom iskustvu tog istog Božjeg naroda. Zar Izraelci koji su iskusili kako im je bilo u tuđini, u Egiptu, smiju dopustiti da se medu njima ikoji stranac osjeća kao čovjek na rubu društva, kao manje čovjek, kao građanin drugoga reda? Vjernike u današnjim narodima i državama ta biblijska pouka mora podsjetiti da su svi ti narodi poimence europski, nastali povijesnim selidbama i miješanjima raznih plemena i naroda. Nismo li i mi Hrvati na tlu ove »lijepe naše« pred prije 13 stoljeća bili došljaci? I što bi bilo od našeg sadašnjeg identiteta da smo čuvajući svoj karpatski ili pretkarpatski identitet odbili sve utjecaje što se razviše u drugim narodnim i kulturnim sredinama a nas obogatiše? Očito je da se svako nastojanje oko postizanja »etnički čistih područja« protivi našoj vjeri i našem Bogu.

• Lažne vjernosti
Ovaj ulomak Poslanice Solunjanima (1 Sol 1,5c-10) ovdje nas može posebno zanimati zbog upozorenja da su se vjernici živeći »sve u nevolji mnogoj«, rekli bismo u konkretnim jedva razmrsivim spletovima povijesnih i političkih okolnosti, obratili od idola Bogu živomu. Svaka vrijednost koja se osim Boga uzdiže iznad čovjeka tražeći da joj se žrtvuju osobne sreće i sudbine, nije drugo nego idol, krivobog. Dok se Bog žrtvuje za čovjeka, idol ište da mu se ljudi žrtvuju. Takvi su suvremeni idoli u raznim okolnostima rasa, klasa, narod čiste krvi i slično. Najstrašnije je kad se takvi idoli okite znakom križa, kad se ište da im se ljudi pokoravaju u ime kršćanske tradicije i vjernosti.

• Jedino rješenje
Usred šume različitih zakona i propisa - što u sklopu kršćanske tradicije potječu što od Boga što od Crkve što od običaja - više puta teško se je snaći. Stoga je moguće, nažalost se i događa, da netko tko je spreman za svoju vjeru umrijeti druge tlači ili čak ubija misleći da baš time svjedoči svoju vjernost. Na pitanje o najvećoj zapovijedi (Mt 22,34-40) Isus nedvosmisleno odgovara da iznad ljubavi nema zakona, a ispravno ljubiti čovjeka (zato što je čovjek, a ne zato što je naše vjere ili naše narodnosti!) isto je što i Boga ljubiti.