Zajednica koja naviješta svijetu da je sva objavljena volja Božja sažeta u dvostruku zapovijed ljubavi prema Bogu i prema čovjeku kroz svu se povijest mora dobro čuvati da ne bi mjesto toga zakona za samu sebe, za međuljudske odnose u sebi, izgradila drugačiji sustav prisile, sustav nadležnosti i podložnosti. Jer, najstrašnije što se Božjem narodu može dogoditi je to da u njemu Božji namjesnici - kako smo već uzastopno isticali - postanu Božji zamjenici. Oni koji naviještaju svijetu pravoga Boga moraju s jedne strane biti toliko prožeti njegovim Duhom da budu vjerodostojni svjedoci; s druge pak strane ne smiju se zaogrtati božanskim autoritetom tražeći da im ljudi iskazuju onu čast koja samo Bogu pripada. Nije ovdje riječ o tome da bi Bog bio ljubomoran te bi htio sam uživati u počastima što mu ih ljudi pružaju ne želeći tu slavu ni s kim dijeliti. Riječ je naprotiv o tome da Bog svakoga čovjeka želi učiniti dionikom svoga dostojanstva te stoga ne smije dopustiti da se u njegovo ime jedni nad drugima izdižu. Današnji biblijski ulomci ne samo sadržajem nego i napetim izrazom pokazuju koliko je Bogu odvratno kad se vjerska pripadnost i dostojanstvo crkvenih službi zlorabi za dijeljenje i suprotstavljanje među ljudima.

• Prorok protiv svećenika
Davno prije Krista zakoniti svećenici Božjega naroda postadoše bezakonici. Čim kroz njih ne prosijava Božja dobrota a lakomi su za vlast i ugled, narod im više ne vjeruje te ih i Bog mora odbaciti. Kad takvi svećenici ne žele naviještati da je Bogu svaki čovjek važan, Bog često stavlja svoju riječ u usta običnih ljudi te oni postaju proroci (Mal 1,14b - 2,2b. 8-10). Dragocjena je specifičnost Biblije što u njoj Boga ne predstavljaju samo kraljevi i svećenici, što prorok - čovjek iz puka i bez službene naobrazbe - često i uspješno izriče Božji sud o kralju i o svećeniku.

•    Novi poredak
Za razliku od tako korumpiranog starozavjetnog svećenstva Apostol (1 Sol 2,7b-9. 13) predstavlja sebe i druge apostole ne kao one koji vladaju nego kao one koji služe. Zanimljivo je da se ne predstavlja kao otac koji zahtijeva da ga se sluša, nego baš kao »nježan kao majka«. Pavao će na drugom mjestu upozoriti kako je zajednica dužna osiguravati uzdržavanje za svoje profesionalne službenike - episkope, prezbitere i đakone, ali ovdje ističe da je radije svojim rukama privređivao za svoje uzdržavanje. Dobro je, naime, znao koliko su se oni svećenici zamjerili narodu tražeći i obavezna davanja i bogate darove i još slijepu pokornost.

•    Hrabrost bez hereze
Za razliku od stanovitih reformatora koji se usprotiviše ne samo zloporabi crkvenoga autoriteta nego također već utvrđenim vjerskim istinama, Isus traži da vjernici poštuju nauk zakonitih navjestitelja i onda kad ti navjestitelji nisu dostojni povjerenja ni vrijedni nasljedovanja. Potrebna je jasna vjera i velika osobna hrabrost da bi se vjernik mogao oprijeti zloporabama crkvenih službi a ne doći u napast da pritom ugrozi i crkveno pravovjerje. Isus ovdje (Mt 23,1-12) žestokim riječima upozorava da se nitko ni u Crkvi nema pravo zvati učiteljem ni ocem ni vođom. Ne znači to da čak ni rođenog oca ne bismo smjeli zvati ocem, čak ni to da nitko nikoga ne bi kao učitelj poučavao i kao vođa na pravi put upućivao. Riječ je samo o tome da nitko ne smije biti autoritet mjesto Boga, da svi nosioci zemaljskih odgovornosti moraju poput Krista ljudima služiti.