Prvo čitanje (Jon 3,1-5.10)
Knjižica o Joni spada u zbirku dvanaest Malih proroka, čime se označava kratkoća knjižica, a ne njihova mala vrijednost. Jonina knjižica ne sadrži prorokove govore i riječi, nego pripovijeda dogodovštine o jednome određenom proroku. Bog ovdje sasvim osobno i konkretno daje zapovijedi i upute Joni koje on treba izvršavati. "Riječ Božja dođe Joni, sinu Amitajevu" (1,1). "Ustani, reče mu, idi u Ninivu, grad velik i propovijedaj u njemu što ću ti reči." Priča ide ovako: Jona bježi pred Bogom i ne izvršava njegovu zapovijed. Ali ga u njegovu bijegu na moru 'guta' velika riba i izbacuje na kopno. I riječ Gospodnja dođe Joni drugi put: "Ustani, reče mu,…idi u Ninivu i propovijedaj…" Nakon što je Bog ponovio svoju zapovijed Jona konačno odlazi propovijedati u grad Ninivu. Hodajući velikim gradom, govorio je: "Još četrdeset dana i Niniva će biti razorena." Niniva je, za pisca Jonine knjižice, primjer poganskog velegrada u kojem žive i Izraelci i teško se mire s tim. Niniva je bila glavni grad Asirije, a Asirci su u određenoj povijesti bili velika prijetnja Izraelu – osvajači, strah i užas. Jona je hodajući gradom ponavljao Božju prijetnju. Slušajući ga: "Ninivljani povjerovaše Bogu, oglasiše post i obukoše se u kostrijet, svi od najvećega do najmanjega." Ninivljani su povjerovali Bogu, a ne Jahvi, jer su oni "pogani." Oni dakle spoznaše božansko poslanje, ostavljaju se grijeha, čine pokoru, ne jedu i ne piju: obraćaju se. I kralj oblači kostrijet i mijenja svoje prijestolje s "hrpom pepela" (čin posipanja glave pepelom i danas). U ovom slučaju i životinje su 'solidarne' s ljudima u životu i smrti. Stanovnici Ninive poduzimaju korjenito obraćenje čitavog svog života. "Bog vidje…da se obratiše od svoga zlog puta. I sažali se Bog…i ne učini." Ovdje je riječ o Božjem pokajanju i obraćenju: Bog se obraća – on mijenja svoje namjere, njegova se volja obraća. Bog nije kaznio grešne Ninivljane, nije razorio grad. Jona to nije mogao prihvatiti: "Joni bi veoma krivo i rasrdi se." Božji prorok postaje zao. On se suprostavlja svome Bogu i ne razumije njegovo djelovanje. Jona zna da je Jahve milosrdan Bog. On kao Židov bojao se da bi njegova propovijed mogla dovesti do obraćenja. Zato je bježao od Ninive i od Boga. On ne prihvaća da je Bog koji je dobar za Izraelce, dobar i za druge – zločeste. Jona je znak Izraela koji ne može shvatiti da Bog želi biti milosrdan prema svima, pa i prema poganima.

Psalam (25, 4-9)
Psalam 25 je Davidova: "Molitva u pogibelji." Pjesnik moli Boga da ga vodi svojom istinom i putovima svojim. "Pokaži mi, Gospodine, putove svoje!" Život s Bogom pokazuje se u slici puta. Pripjev izražava temeljnu molitvu čovjeka koji želi napredovati u obraćenju. Obraćenika i pravednika čeka zemaljska nagrada. Ovdje je dodana i nada Židova da će po povratku iz sužanjstva potpuno uživati u zemlji otaca svojih. "Gospodin je sama dobrota i pravednost: grešnike on na put privodi." Bog pomaže grešniku da se obrati. A ponizne i malene u pravdi vodi putem svojim prema Domu svome. Kršćanska svetost nikada nije ovdje na zemlji dosegnuta. Bit će dosegnuta u Domu Gospodnjem.
Drugo čitanje (1Kor 7,29-31)
Današnje 1. čitanje predstavlja vrlo važan Pavlov eshatološki tekst. Eshatologija je grana teologije koja obrađuje tzv. posljednje stvari: smrt, sud, nebo, pakao. Eshatološko razdoblje započeto je s Kristom. "Dan Gospodnji" ostvaruje se prvim Kristovim dolaskom, bit će dovršen slavom i popraćen promjenom i obnovom svemira (Am 8,9+; Mt 19,28+). Vrijeme prestaje i počinje vječnost – "eshaton," ono poslije… Za vjernike je upravo najvažnije ono "poslije," eshaton. Apostol, ovo naše vrijeme "sada" stavlja pod znak – kratko. "Vrijeme je kratko!" Pavao upozorava Korinćane, a i nas sada da je naše vrijeme "hoda" na zemlji kratko i da ga moramo dobro iskoristiti, kako bi zaslužili ono "poslije," kod Boga. Moramo se stalno obraćati – okretati Bogu, za svoj spas, za bolji svijet. Pavao vrednuje sve što je zemaljsko: "… i oni koji imaju žene,… kao da ih nemaju; i koji plaču, da ne plaču; i koji se vesele, kao da se ne vesele; i koji kupuju, kao da ne posjeduju; i koji uživajut…, kao da ne uživaju, jer - prolazi obličje ovoga svijeta. Pavao upozorava na prolaznost i kratkoću vremena u kojem se živi na zemlji. U bogatom gradu Korintu pojavila se raskalašenost života. I među korintskim kršćanima nastale su nesuglasice i razdor. Pavao se trudi uspostaviti jedinstvo među njima. Podijelili su se u stranke: Pavlovu, Apolonovu, Petrovu, Kristovu. To je bila agresija protiv Krista i protiv apostola. Pavao nastupa oštro i nastoji ih ujediniti u Kristu, koji je živio i umro za mir i jedinstvo ljudskoga roda. Pavlove se riječi i misli izvrsno uklapaju u glavni smisao obraćenja: novo vrednovanje svijeta, stvari i ljudi. "Učinimo nešto lijepo danas za Boga."

Evanđelje (Mk 1,14-20)
Pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: "Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!" I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: "Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!" Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim. Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim.
U današnjem evanđelju apostol Marko piše: "Približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!" Ovim riječima Isus nas poziva na obraćenje, na pokoru, na život u duhu njegove nauke. Na obraćenje, na pokoru, popravak i odricanje od raznih uživanja – potiče i Jona, iako nerado, u današnjem 1. čitanju. A osobito sveti apostol Pavao u 2. čitanju u poslanici Korinćanima. Evanđelje nas poziva da razmišljamo o pozivu i poslanju. Kad je Ivan uhvaćen i prestao propovijedati obraćenje, s propovijedanjem počinje Isus. Povlači se u Galileju, gdje živi miješano stanovništvo. Pogani, Židovi, Rimljani… Ovdje je živio narod "drugoga reda." Prorok Izaija opisuje: "Galileja poganska,…narod što je sjedio u tmini, ljudi što mrkli kraj smrti obitavahu" (Iz 8,23). Isus s dolaskom u ovaj kraj donosi svjetlost u ljudski mrak. Isus propovijeda putujući. I prolazeći uz Galilejsko more nailazi na Šimuna Petra i brata mu Andriju… "gdje ribare na moru; bijahu ribari." I Isus im reče: "Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!" Braća bez ikakvog razgovora i dogovora, ostaviše mreže i pođoše za njim. Malo dalje, Isus ugleda Ivana i Jakova Zebedejeva, zajedno s ocem, krpali su mreže u lađi. Odmah pozove i njih. "Oni ostave oca…u lađi…i otiđu za njim." Čudno za naše ljudske pojmove. Ljudi su pozvani usred njihova svakodnevnog posla. Oni ostavljaju mreže, svoj posao od kojega žive, ostavljaju obitelj, dom, sigurnost, jednostavno ostavljaju sve što imaju i idu za njim. Ovo nije čin njihova razuma. Ovdje vlada snaga Božja. Isus im postaje sve. Isus je ta Snaga. Učitelj, Gospodin, Mesija. Pozvani su da ostave sve, ali da i dalje ostanu ribari. Drugačiji ribari. "Ribari ljudi." Pozvani su naviještati radosnu vijest ljudima koji obitavaju u mraku. Skupljati ljude! Dovoditi ljude jedne drugima i zajedno Bogu. U svoje mreže hvatat će ljude (ribe) svakovrsne, koje se potom razdvajaju na dobre i loše. Za dobar lov, mreže moraju biti čitave, pokrpane. Isus za svoje kraljevstvo treba zdrave "ribe," treba obraćenike. Dva para braće: Andrija, Šimun Petar, sinovi oca Ivana; Ivan i Jakov, sinovi oca Zebedeja: postali su prvi Isusovi suradnici, prvi Apostoli. Njihovo poslanje počinje: naviještati radosnu vijest i povezivati ljude s Bogom i jedne s drugima. Isus ovu braću poziva da idu za njim. Ne za nekom idejom niti za nekim planom. Poziv je osobni odnos. Svojim odazivom oni ulaze u osobni odnos s Isusom. On im ne zahvaljuje niti govori o njihovoj velikoj žrtvi. Isus im samo kaže da će biti "ribari ljudi." Bit će kršćani! A za kršćanstvo je bitan odnos s Isusom Kristom. Poziv sa sobom donosi nove odnose, a isključuje one stare. Poziv, prihvaćanje poziva, traži odgovor. Isus ne daje druge odgovore. Ali poziv zahtijeva poslušnost, spremnost ostaviti sve. Osoba koja ih je pozvala, morala je ostaviti poseban dojam; njegov glas, pojava, pogled. To što su vidjeli pred sobom, On, bio je dovoljno jak da su odmah krenuli za njim. Današnja nas biblijska čitanja pozivaju na razmišljanje o logici kršćanskoga poziva. Ideja poziva gotovo je u potpunosti iščezla. Umjesto poziva, sada se pojavila riječ: zvanje. Tako više nitko ne govori o pozivu, nego o zvanju. Što to znači da se čovjek danas isključivo bavi zvanjem? Zvanje znači vlastiti izbor određenog područja djelovanja, koje se obično naziva posao. Posao u prvom redu služi za ljudsku egzistenciju, ali zvanje shvaćeno kao posao, treba omogućiti čovjeku osobno samo-ostvarivanje, društveni uspjeh, često moć, novac a i slavu. Zvanjem, zanimanjem, se današnji moderan čovjek u punom smislu osjeća individuom koji raspolaže svojim životom ovdje i sad, na zemlji:on je poslovni čovjek (zvanje = posao). Kršćanski govor o pozivu s ovakvim razmišljanjem teško je prihvatiti. No i nama danas stoji na raspolaganju Sveto pismo i njegovi Stvoritelji: Otac i Sin, Isus Krist. On i danas nama šalje "pozive." Vratimo se nakratko na 1. čitanje: " Riječ Jahvina dođe Joni…Ustani, reče mu, idi u Ninivu grad velik i propovijedaj…" Ovdje se vidi razlika između poziva i zvanja. Poziv nije ljudski izbor, već Božji izbor, Božji zov koji dolazi čovjeku. Taj zov tjera čovjeka da "izađe" iz svog uobičajenog načina življenja. Božji poziv mijenja zvanje pozvanoga. Ali čovjek je slobodan i odlučuje hoće li prihvatiti Božji poziv ili neće. I Jona želi pobjeći, jer je Božji poziv za njega težak i neprihvatljiv. Ali Bogu se ne može pobjeći. Da, bez logike poziva logika zvanja često postaje logika egoizma, sebičnog zadovoljenja vlastitih potreba. Dakle, bijedan je i isprazan životu u logici zvanja. U logici poziva, upisan je izlazak iz sebe, obraćenje, upućenost prema Bogu i drugomu, prema nebu, jer Bog stalno zove: zato mu se odazovimo!

---

Kao što nam je vrijeme od začeća do rođenja darovano da postignemo ljudski lik, tako nam je vrijeme od rođenja do smrti darovano da se razvijemo u bogolike ličnosti. Prvi je zadatak čovjeka da postane doista čovjek. Dobro je sve što tome vodi, zlo je sve što nas od toga odvraća. Za tako nezaobilazan zadatak vrijeme je doista kratko. Neodgovorno bi bilo pojedinačno eksperimentirati; bolje se pod Kristovim vodstvom udružiti u zajednicu koja sustavno promiče očovječenje.

•    I gradovi su željni Evanđelja
Mala a prebogata lijepom znakovitošću starozavjetna knjiga Proroka Jone (Jon 3,1-5.10) pripovijeda kako je veliki, bogati i razvratni grad Niniva bio sposoban ozbiljno primiti ozbiljnu Božju opomenu. Pokazalo se da Bog s pravom ima mnogo više povjerenja u zapretanu čovječnost okorjelih grešnika, nego što ga mogu imati samozadovoljni vjernici. Tekst doista vrijedan da se nad njim zamisle obeshrabreni navjestitelji Evanđelja u suvremenim velegradskim sredinama.

•    Muž, žena i Bog
Pišući Korinćanima (1 Kor 7,29-31), apostol Pavao obuzet je mišlju da je vrijeme kratko a ljudi ga gube u tjelesnoj ljubavi, svakodnevnim radostima i žalostima, sricanju i trošenju. No, nije li to najnaravniji način upotrebe života?
Ne pretjerava li Pavao kad traži da se oženjeni ponašaju kao da nemaju žene, da im bude svejedno uživaju li ili trpe, privređuju li ili gube? Ne krije li se tu, možda, manihejski prezir ovozemnih vrijednosti? Zar odnos muža i žene, cjelovit i neopoziv odnos među osobama, može biti bez važnosti za čovjekovu vezu s Bogom? Pavao zacijelo želi istaknuti upravo to da svaka ljudska ljubav, i ona u tijelu muškarca i žene, mora biti veća od pukog traženja sebičnog užitka, otvorena prema neizmjernom i neizrecivom što se krije u voljenoj osobi. Inače je kržljanje a ne rast osobnosti. Treba li se čuditi što Apostol, svjestan kratkoće vremena, govori kratko, poslovično, računajući da će Duh nastaviti djelo u osobama koje on tako užurbano potrese?

• Potreba vidljive Crkve
Bog koji doista sustavno vodi razvoj svijeta od praatoma do čovjeka i bogočovječnosti, s Kristom utvrđuje sustavno djelovanje za ostvarenje svoga nauma s čovjekom. Ne može to biti samo teorija, samo neodređeno nadahnuće, samo pojedinačno nastojanje. Krist osniva Crkvu (Mk 1,14-20), bira i odgaja ljude koji će druge okupljati, prenositi im njegovu riječ, dijeliti njegove milosne darove koji daju snagu za rast. Za ostvarenje svih važnih zadataka ljudi se naravno udružuju, dijele službe, proučavaju pitanja, ostvaruju rješenja. Kako bi najvažniji i najhitniji ljudski zadatak - bogoliko očovječenje - mogao biti prepušten slučaju? Kraljevstvo Božje koje okuplja sve ljude kojima je ljubav zakon življenja, treba za svoje promicanje vidljivu i jasno organiziranu Crkvu.

Živko Kustić