Čitanja današnje nedjelje puna su znakova. Poslušajmo ih i mi.
Prvo čitanje govori o jedinstvenom iskustvu što ga je Mojsije imao u pustinji: dospio je na brdo koje je bilo sveto i imao je iskustvo Boga i njegove blizine. To je objava Božjeg imena. Kroz ime se u biblijskoj tradiciji otkriva i tajna nositelja imena. Dotada je to bio Bog koji se otkrivao kroz ljudska imena: Bog Abrahamov, Izakov, Jakovljev. Međutim, u ovom času kao da razotkriva Mojsiju svu tajnu svoje ljubavi. Rečeno je to riječima: "Ja sam koji jesam!", odnosno u trećem licu dobivamo nama poznato ime "Jahve", tj. "Onaj koji jest". Ova objava govori puno više od pokušaja prijevoda. Bog se objavljuje kao jedinstveno biće od koga proistječe svako postojanje, koji je u korijenu svega stvorenog. On je prisutan u životu ljudi, u njihovoj povijesti. Zato čuje, vidi, prati, pomaže, suosjeća. To je Bog blizine i ljubavi.
U drugom čitanju sveti Pavao govori o hodu Izraelaca kroz pustinju i u isto vrijeme i o hodu Boga Izraelova zajedno sa svojim narodom. Taj je hod pun znakova. Najprije su tu oblak i more. More je znak krštenja, oblak znak neizrecive Božje prisutnosti. Izraelci su svojim starozavjetnim događajima predoznačili tajnu kršćanskog sakramenta krsta. Nadalje, nabrajaju se i znakovi duhovne hrane, mane, i duhovnog pića iz stijene u pustinji. To su znakovi euharistije, a stijena je Krist, po riječima samoga Pavla. Očito Pavao, kao stvaratelj i prenositelj kršćanske tradicije, događaje Starog zavjeta promatra kao znakove koji govore nama danas. I opominje kršćane Korinta. Opominje i nas. Mnoštvo Židova ostalo je u pustinji i ne zna im se za grob. Iskustva pustinje nisu nagrada za neku svetost niti su jamstvo spasenja. Ona su samo jamstvo Božje ljubavi. Međutim, ona pozivaju na suradnju.
Isto se tako može reći i za iskustva kršćana: u sakramentu krštenja primamo neizreciv dar Božje ljubavi, milost posinovljenja, sjedinjenje s darom Kristova života po muci, smrti i uskrsnuću; po euharistiji primamo kruh života, hranu bez koje se ne može, hranu koja govori o predanom tijelu i prolivenoj krvi iz ljubavi za mene. Međutim, i ti sakramenti najuzvišenijih tajni nisu jamstvo moga spasenja, nego su sigurnost Božje ljubavi. Oni zovu. Sakramenti su poziv i ponuda. Traže slobodan odgovor vjere i ljubavi od svakoga od nas. Jer Bog nikog ne prisiljava na ljubav, niti ikome nameće spasenje.
Naš Bog je Bog ljubavi i slobode, duha i istine. Sigurno, sakramenti stvaraju u našim dubinama prostore za neizreciva iskustva. To su istinski susreti s Bogom i mogu se doživjeti kao nezaboravna iskustva, poput onog Mojsijevog s brda Sinaja. U tom smislu bilo bi divno kad bismo i poruku ove nedjelje shvatili kao poziv i poticaj na primanje sakramenata: jer oni nisu samo izvanjski čini, nego i istinski darovi onoga koji je istinit i neizreciv: Boga samoga. Zato je dobro i za vjernike nužno krstiti se, proći kroz tu vodu koja čisti i kroz oblak Božje prisutnosti; ohrabruje u tom pogledu velik broj odraslih koji se iz godine u godinu pripravljaju za krštenje o vazmenim blagdanima.
Neizrecivo je važno hraniti se kruhom života, primiti pričest. To je za sve koji mogu sudjelovati kod svete mise više od dužnosti: potreba čovjeka vjernika da na taj način, koji je Isusu bio svet, svoj život na jedinstven način, po pričesti, poveže s njime. A svim bolesnima i nemoćnima toplo preporučujem da ni oni ne ostanu bez te hrane, bez tog sakramenta, nego da se sami ili preko svojih rođaka pobrinu te osiguraju donošenje pričesti sebi i drugima koji u crkvu ne mogu. To je osobito važno u ove korizmene dane, pred blagdane Uskrsa. Crkva je, poslušna svome Gospodinu Isusu, to uvijek smatrala neizrecivo važnim, morala je čak i narediti da vjernik ne smije dopustiti da prođe godina dana, da prođu vazmeni, uskrsni blagdani bez iskustva svete pričesti.
A ta iskustva zovu na suradnju. Ona nam otvaraju oči i srce da i događaje dana, pa i crne kronike (o čemu nam govori i današnje evanđelje u dva tragična primjera smrti nevinih ljudi), pa i ratne strahote, kojih se još uvijek svi nažalost sjećamo, promatramo u svjetlu znakova. To nisu kazne, jer Bog je dobar. Ali vjernik će svoj život i događaje oko sebe promatrati u svjetlu znaka: čitat će u njima neprestane pozive na obraćenje, na zauzeće u ljubavi, na promjenu života da bi mogao sudjelovati u promjenama društva i to na dobro. To je naše kršćansko zauzimanje da donesemo u svojem životu plodove vrijedne trajanja.
Dogodile su se teške stvari oko nas u posljednje vrijeme. Toliki su poginuli i ranjeni u domovinskom ratu. Nitko ne zna po kojem ključu. Ali vjernik zna da je i smrt znak, a ne samo događaj. Pa i nagla smrt. Ona zove na neprestanu budnost. A prispodoba o neplodnoj smokvi upozorava nas na važnost ovog časa: može li Bog već danas u mom srcu i u mom životu naći plodove koji su dostojni njega, plodove koji vrijede za vječnost? To su plodovi koje će Isus nabrojati u prispodobi o konačnom susretu s njime:
"Što god ste učinili jednome od ove moje najmanje braće, meni ste učinili!"
Bog i nas čeka. Na putu života neprestano nas hrani plodovima svoje ljubavi: kruhom života, sakramentima ljubavi. Na sebi nosimo taj neizbrisiv pečat. Međutim, sakramenti krštenja, potvrde, euharistije, sakramenti kršćanske inicijacije, zahtijevaju od nas odgovor ljubavi u potpunoj slobodi. Tek tada oni postaju u nama izvor spasenja i za druge izazov na vjeru u Boga koji bi želio biti "Onaj koji jest" - Jahve -za svakoga i u svako vrijeme. Neka nas nedjeljna misa po snazi Božje riječi ohrabri: Bog je u Isusu na jedinstven način ušao u našu povijest i u sakramentima tu svoju blagoslovnu prisutnost nastavlja u svakodnevnim naporima svakoga od nas da ovaj život učinimo plodnim za vječnost.

Fra Zvjezdan Linić